Nema više Bima, Buma ni Bam

Većina vas zna da smo lani sredinom kolovoza kod Doma za starije i nemoćne osobe u Poreču pronašli tri bebe vjeverice koje su ostale bez majke. Dvojici dječaka nadjenuli smo imena Bim i Bum, dok smo curicu nazvali Bam. Priča o njima brzo se proširila lokalnom zajednicom i društvenim mrežama, pa su netom rođena mala bića ubrzo postala simboli ljubavi, nade i inspiracije za pokretanje projekta “Pružimo ruku prirodi” te stvaranja uvjeta za povratak vjeverica u porečke šume i parkove, gdje ih je nekad bilo mnogo.

Naručili smo za njih veliki kavez kojeg su svojim jurcanjem, neprestanom igrom i bratskim/sestrinskim nadmetanjem iskoristili do posljednjeg četvornog centimetra.

Bilo je, naravno, i strahova i nespavanja. Tako smo se jedne noći jako prestrašili začuvši iz kaveza zvukove gušenja i cupkanja nožicama po podu. Kad smo uključili svjetlo, vidjeli smo Buma kako nas promatra žmirkajući okicama, kao da pita: ”Što je sad, hoomans, zar nikad niste vidjeli kako vjeverica povraća?” Bum je zbog noćnog jela dobio nadimak Pero Ždero. Čak je hranu nosio sa sobom u vrećicu za spavanje.

Ta DM vrećica obješena o krov kaveza bila im je omiljeno mjesto za spavanje i drijemanje. Kao svaka prava ženkica, Bam ju je željela odnijeti u drvenu kućicu i sviti gnijezdo kao sve buduće mame vjeverice. No, nakon nekog vremena je odustala jer je to za nju jednostavno bilo previše posla.

Voljela je s balkona promatrati što se oko nje događa. Družila se sa sjenicama koje su, također znatiželjne, više puta dnevno dolazile po hranu i pratile što se to zbiva u neobičnoj nastambi.

Svakoga dana ujutro i predvečer izgurali bismo kavez na terasu, kako bi se naše vjeverice “okupale” u vitaminu D, dok su ostatak dana provodile u hladovini, na zraku, i tako se privikavale na vanjske zvukove i kretanje raznih živih bića.

Svakoga bismo im dana s Galijota donosili svježe ubrane zelene češere i grančice pinije, na svaki im drugi način pokušali osigurati uvjete kakvi će ih dočekati kad budu spremni za povratak svojem prirodnom staništu. Iz tog smo ih razloga i nastojali u najmanjoj mogućoj mjeri navikavati na fizički dodir. A vjerujte da nam nije bilo lako ne pomaziti ta tri preslatka čupava klupka.

Najviše su voljele jesti zelene češere, grickati grančice pinije, celer, mrkvu, blitvu i pinjole. Rado su jele i ciklu, jabuku, bananu, grožđe, lubenicu i bobičasto voće. Mlijeko smo im davali do tri mjeseca starosti, a na isključivo krutu hranu prešli su prije odlaska u Zoološki vrt Zagreb.

Naše su vjeverice voljele da im pjevamo, a rado bi slušale i glazbu iz mobitela, radija i televizora.

A sad više nemamo kome pjevati, jer naših njuškica više nema.

Kako je za početak studenog prošle godine bilo najavljivano zahladnjenje, a budući da u Poreču tad nismo imali adekvatnih uvjeta za njihovo prezimljavanje u stanu, odnosno puštanja u prirodu, morali smo pronaći alternativno rješenje. Jer, prelaskom na krutu hranu naše su se vjeverice počele osamostaljivati, dok su im kavez i naša soba postajali pretijesni.

Nakon grozničave potrage, stigli smo do Zoološkog vrta Zagreb čiji su nam predstavnici ponudili da se Bim, Bam i Bum nakon prezimljavanja u grijanoj nastambi uključe u Projekt reintegracije vjeverica putem kojeg bi naš trio na slobodu bio pušten u Strossmayerovu perivoju u Đakovu.

Ovdje pročitajte zašto smo Bima, Buma i Bam morali poslati u zagrebački ZOO.

No, sudbina nije bila naklonjena našim šumskim ljubimcima.

Najprije je Bam, kako su nam rekli, slomila nožicu, da bi tri i pol mjeseca provela u ambulanti gdje je i uginula od problema s bubrezima, kako nam je rečeno. Usprkos šoku, još smo uvijek bili puni nade za Bima i Buma. No, Bim je u veljači, rekli su nam u ZOO-u, počeo imati problema s nožicama koje su naposlijetku prestale funkcionirati, pa je i on ostatak svog kratkog života proveo u ambulanti te naposljetku uginuo krajem lipnja 2024. I Bum je uginuo bez brata i sestrice, sam u nastambi, negdje u svibnju 2024. To nas je slomilo.

Iako znamo da je stopa preživljavanja spašenih vjeverica niska, nismo očekivali da će nas sve troje ovako rano napustiti jer su bile toliko razigrane i pune energije!

Veterinari su po obdukciji postavili podulju dijagnozu kompliciranog naziva koja se svodi na to da su Bim i Bum uginuli od uremije, odnosno “povišene koncentracije uree u krvi uzrokovane Wallerianovom degeneracijom teškog stupnja”.

Naša tuga je neizmjerna. Srce nam se slama od boli jer smo se iskreno veselili da će naš trojac veselo skakutati po granama stabala u prirodi, na otvorenom! To je bio život kakvog smo im željeli!

Bim, Bum i Bam će zauvijek ostati u našim srcima. Njihova tužna priča bit će dodatni motiv za nastavak rada na našem projektu, inspiracija za stvaranje boljih uvjeta života za porečke vjeverice. Želimo da više ni jedna ne bude bez doma i brige.

Snimili smo vam filmić o dragocjenom vremenu provedenom s našim njuškicama. Snimljen je kronološki i prati njihov boravak kod nas od prvoga dana do kobnog odlaska zauvijek. Pogledajte ga i podijelite.